Plaće službenika i namještenika koji rade u državnoj službi i javnim službama obračunavaju se putem jedinstvenoga informacijskog sustava za centralizirani obračun plaća, a podatci o službenicima i namještenicima vode se u Registru zaposlenih u javnom sektoru još od 2011. godine na temelju Zakona o Registru zaposlenih u javnom sektoru[1].
Međutim, tijekom primjene navedenog Zakona uočeni su određeni nedostatci u praksi, te potreba za boljim zakonodavnim uređenjem navedenog sustava što je bio razlog za donošenje novog Zakona o Registru zaposlenih i centraliziranom obračunu plaća u državnoj službi i javnim službama[2] sve u cilju kvalitetnijeg i učinkovitijeg upravljanja ljudskim potencijalima u državnoj i javnim službama.
Proširenje značenja javnih službi
S obzirom na stari zakon koji nije dovoljno precizirao značenje pojma javne službe u smislu Zakona, te dali i ustanove koje iz državnog proračuna primaju sredstva za plaće u neznatnom postotku u odnosu na ukupni iznos sredstava za plaće, kao npr. domovi za starije i nemoćne osobe, čiji su osnivači jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave koje iz državnog proračuna dobivaju tri do četiri posto sredstava za plaće, a preostalu većini od svojih osnivača, imaju status javne službe, donošenjem novog Zakona uređeno je značenje pojma javne službe i koje su sve javne službe.
Dakle, osim dosadašnjih obveznika korištenja Registra i COP-a koji se odnosio na državna tijela i javne službe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, HZZ, HZMO i HZZO te zdravstvene ustanove koje se financiraju…
