Meni dostupan sadržaj 
Jedan dio građanskog prava jest stvarno pravo kao sustav pravila koji su ljudi uspostavili u reguliranju svojih međusobnih odnosa s obzirom na fizičke stvari odnosno izdvojene dijelove prirode koji ih okružuju. Unutar toga sustava pravila, postoje i stvari za koje su se ljudi dogovorili da ne mogu biti predmetom bilo čijeg vlasništva, bez obzira jesu li te stvari po svojoj biti i svojstvima, dakle objektivno nepodobne biti u nečijem vlasništvu (kao što je npr. zrak) ili je riječ o tome da bi stvari ipak objektivno mogle biti u nečijem vlasništvu, ali ih se zbog njihove svrhe i načina korištenja izuzima iz takvog stvarnopravnog režima. Bez obzira na razloge zbog kojih određena stvar ili dio prirode ne može biti objekt vlasništva ili nekog drugog stvarnog prava bilo koje osobe, takvu stvar nazivamo „općim dobrom”, a općim se dobrima imaju pravo služiti svi ljudi pod jednakim uvjetima. Jedna od takvih stvari jest, primjerice pomorsko dobro, za koje Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine 158/2003, 100/2004, 141/2006, 38/2009, 123/2011 i 56/2016) propisuje da ga čine „unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje”, s tim da se dijelom kopna smatra, između ostaloga i morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Morska obala se proteže „od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda”. Iz ovoga vidimo da je morska obala primjer općeg dobra koje ne može biti u bilo čijem vlasništvu. To izričito propisuje navedeni zaakon koji kaže da se „na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi”. No, nemogućnost stjecanja vlasništva ili drugog stvarnog prava nad općim dobrom ne znači da se ono ne može nikako koristiti, pa isti zakon regulira mogućnost njegove „opće upotrebe” , koja podrazumijeva da svatko ima pravo služiti se pomorskim dobrom sukladno njegovoj prirodi i namjeni i to bez ikakve obveze prethodnog vođenja bilo kakvog upravnog ili drugog postupka, ishođenje odobrenja od bilo kojeg državnog ili lokalnog tijela i slično. S druge strane, moguće je i „posebna upotreba” , koja je različita od prethodno navedene opće i podrazumijeva provedbu određenog upravnog ili drugog postupka odnosno ishođenje dopuštenja državne ili lokalne vlasti za određeni način korištenja općim dobrom. U tom smislu, Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama propisuje koncesiju (u doslovnom značenju te riječi – dopuštenje) kao pravni temelj posebnog korištenja općeg dobra, koju fizičke i pravne osobe mogu ishoditi u propisanom postupku od nadležnih tijela vlasti. S druge strane, jedna podvrsta ovakvog odobrenja tijela vlasti fizičkoj ili pravnoj osobi za posebnu uporabu odnosno korištenje općeg dobra je i koncesijsko odobrenje. Ono je, u usporedbi s koncesijom, uže odobrenje jer obuhvaća manji broj ovlasti svoga nositelja i ima manji utjecaj na mogućnost korištenja općeg dobra od strane trećih osoba (svih ostalih ljudi). Prema navedenom zakonu, koncesijsko odobrenje je akt na temelju kojeg se fizičkim i pravnim osobama daje na korištenje pomorsko dobro za obavljanje djelatnosti koje ne isključuju niti ograničuju opću upotrebu pomorskog dobra. Dakle, bez obzira što je određenoj fizičkoj ili pravnoj osobi dano koncesijsko odobrenje za obavljanje određene djelatnosti na određenom dijelu pomorskog dobra, i sve ostale osobe (koje nemaju koncesijsko odobrenje) mogu (nastaviti) koristiti to isto pomorsko dobro u skladu s njegovom namjenom. Dapače, obavljanje određene gospodarske djelatnosti temeljem koncesijskog odobrenja obično daje dodatnu vrijednost i komfor korištenja pomorskog dobra trećim osobama koje to koncesijsko odobrenje nemaju, ali se koriste pomorskim dobrom. Primjerice, ugostiteljska ponuda na određenoj plaži predstavljat će dodatnu vrijednost te plaže u turističkom smislu. Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama je propisano da se pravnim i fizičkim osobama koje su registrirane za obavljanje obrta može dati koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti na pomorskom dobru (morskoj obali odnosno unutarnjim morskim vodama i teritorijalnom moru Republike Hrvatske) koje ne isključuje niti ograničuje opću upotrebu pomorskog dobra, na rok od najduže 5 (pet) godina. Prema tome, zakonom je propisan ovaj najdulji rok važenja koncesijskog odobrenja (a on može biti i kraći, ovisno o odluci nadležnog tijela vlasti), nakon kojega se postupak izdavanja koncesijskog odobrenja mora ponovno voditi odnosno koncesijsko odobrenje ponovno zatražiti, što ne znači da se nositelj koncesijskog odobrenja kojemu je ono isteklo ne može javiti za izdavanje novog koncesijskog odobrenja na daljni rok od pet ili manje godina. Djelatnosti za koje se može izdati koncesijsko odobrenje propisane su Pravilnikom o načinu, uvjetima i visini naknada za izdavanje koncesijskih odobrenja (Narodne novine 51/1996, 18/1999, 23/2003, 43/2003, 46/2003 i 158/2003), koji u svome prilogu sadrži popis svih djelatnosti i pripadajućih naknada koje se plaćaju za obavljanje određene djelatnosti na pomorskom dobru. Primjerice, tim je propisom određeno da je nositelj koncesijskog odobrenja koji se na morskoj obali i pripadajućem akvatoriju želi baviti školom jedrenja, plivanja i slično, dužan platiti naknadu u iznosu od 1.000,00 kuna godišnje. Za razliku od naknade za koncesiju, koja na jednake dijelove (trećine) pripada državnom proračunu, proračunu županije i proračuna grada ili općine, naknada od koncesijskog odobrenja isključivi je prihod proračuna gradova odnosno općina (prihod lokalne samouprave). Koncesijska odobrenja izdaje vijeće za dodjelu koncesijskih odobrenja, koje se osniva za svaki grad/općinu na čijem području postoji pomorsko dobro, koje ima predsjednika i četiri člana koje imenuje gradsko odnosno općinsko vijeće, a troškovi njegovog rada podmiruju se iz gradskog odnosno općinskog proračuna. Zahtjev za davanje odobrenja podnosi se tom vijeću putem grada odnosno općine za čije je područje osnovano. Protiv rješenja vijeća o izdavanju koncesijskog odobrenja može se podnijeti žalba ministarstvu nadležnom za poslove pomorstva, a protiv odluke ministarstva može se dalje pokrenuti upravni spor pred nadležnim upravnim sudom. Zakonom je izričito propisano da Republika Hrvatska može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste ili su koristile pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama uzrokovale štetu. Također, propisane su i prekršajne novčane kazne u rasponu od 30.000,00 do 100.000,00 kuna (pravna osoba) odnosno u rasponu od 15.000,00 do 100.000,00 kuna (fizička osoba odnosno odgovorna osoba u pravnoj osobi), ako pomorsko dobro upotrebljava ili gospodarski koristi bez koncesije ili koncesijskog odobrenja. Gore navedenim Pravilnikom o načinu, uvjetima i visini naknada za izdavanje koncesijskih odobrenja (Narodne novine 51/1996, 18/1999, 23/2003, 43/2003, 46/2003 i 158/2003), ali i drugim podzakonskim aktima, kao što je Uredba o postupku davanja koncesijskog odobrenja na pomorskom dobru (Narodne novine 36/2004, 63/2008, 133/2013 i 63/2014) uređuje se sam postupak izdavanja koncesijskih odobrenja, te pripadajuće djelatnosti i visina (iznosi) naknada za davanje koncesijskog odobrenja sukladno Jedinstvenom popisu djelatnosti na pomorskom dobru, koja je izražena u godišnjem (nedjeljivom) iznosu. Tijelo grada odnosno općine pri kojem djeluje vijeće za dodjeluj koncesijskih odobrenja dužno je voditi evidenciju izdanih odobrenja, koja mora sadržavati podatke o nositelju odobrenja, lokaciji, vrsti djelatnosti koja se obavlja, sredstvima s kojima se obavlja djelatnost, te visini naknade za odobrenje i vremenskom roku na koji je odobrenje dano.
Najnoviji članci
Najčitaniji članci
- Nerazvrstane ceste
- Središnji registar državne imovine
- Plaće u lokalnoj i područnoj (regionalnoj samoupravi
- Osnovno o zapošljavanju u jedinicama lokalne i područne samouprave
- Zakon o službenicima i namještenicima u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi
- Izmjene i dopune Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi
- Obračun drugog dohotka nerezidentima
- Evidentiranje dana odsutnosti radi privatnih obaveza direktora
- Koncesijska odobrenja
- Članovi predstavničkog tijela
Najposjećeniji seminari
- Upis u Registar stvarnih vlasnika i Zakon o sprječavanju pranja novca
- Zaštita prijavitelja nepravilnosti- zviždača
- Intrastat - metodološka i tehnička pitanja
- Održivo gospodarenje otpadom i ispunjavanje e-ONTO obrasca
- Novine u izaslanju djelatnika od 2020. - rad u dvije ili više država
- Standard MSFI 16 - Najmovi
- Putni nalozi i rad na terenu
- Sastavljanje izvještaja o novčanim tokovima
- Porezni kontroling
- Što donosi novi Ovršni zakon?
