Jedan od dugogodišnjih problema u Republici Hrvatskoj je prevelik broj jedinica lokalne samouprave. Takav teritorijalni ustroj predstavlja veliko financijsko opterećenje, te sa sobom povlači niz negativnih posljedica. Za rješavanje te problematike neophodno je što prije provesti cjelovitu reformu lokalne samouprave, a jedan od načina je kroz okrupnjavanje, odnosno smanjenje broja jedinica lokalne samouprave. Na taj način jedinice lokalne samouprave bile bi funkcionalnije, financijski održivije, te pružale jednake mogućnosti građanima za ispunjavanje javnih potreba i interesa neovisno o tome u kojoj jedinici lokalne samouprave žive.
Shodno tome, u nastavku teksta, biti će više riječi o mogućnosti dobrovoljnog spajanja jedinica lokalne samouprave, koje je unatoč financijskim poticajima od strane države i dalje nedovoljno iskorišteno.
Razlikuju se dva modela dobrovoljnog spajanja jedinica lokalne samouprave:
- dobrovoljno funkcionalno spajanje i
- dobrovoljno stvarno spajanje.
Dobrovoljno stvarno spajanje jedinica lokalne samouprave
Dobrovoljno spajanje jedinica lokalne samouprave omogućeno je temeljem Zakona o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj.[1] Prema članku 30.a Zakona jedinice lokalne samouprave koje međusobno graniče mogu se dobrovoljno spajati.
Odluku o dobrovoljnom spajanju jedinica lokalne samouprave donose njihova predstavnička tijela većinom glasova svih članova, nakon pribavljenog mišljenja građana s područja jedinica na koje se spajanje odnosi.
Predmetna odluka mora sadržavati sljedeće stavke:
- nazive jedinica lokalne samouprave koje se spajaju
- naziv i vrstu te sjedište nove jedinice lokalne samouprave koja nastaje spajanjem
- suglasnost za prijenos…
